.

Na malo cudan nacin pocinjem ovo pismo? Nije, samo se prisjecam, na tebi je da nadjes ostatak teksta, mada ne sumnjam u to da si nasao vec. Jebem ti gugl.

Da pisem i opisujem svoje stanje, pokazivanje kompasa uvijek u istom smijeru, pritisak na grudima i zamisljeni pogled prema Veneri. S nekim stvarima bas i nisam na cisto, ne pitaj, ic maj ting, moje je da to rijesim. Samo ne znam koji mi je djavo. Izgubljena u vremenu i prostoru. Trebam svoj Madlaine. Da se nadjem u izgubljenom vremenu i onda stanem na svijet s obje noge, da ne setam poljanama maste i ne igram se suludim stvarima. Kakva djavola Amelie, nije ona bila pametna, da je, ne bi zavrsila kako je zavrsila.

Cudne slike, misli i prizori, slamaju, pravdam to opet onim zenskim stvarima, tako je najklase. Umara me Mahala. Pozelim da vidim na ekranu netvork kejbl iz anplagd forevr i odsetam negdje gdje su samo drvece i cvijece.

pariz ti je dao sebe
dio neba zauvijek
što te muči na kraju puta
i sjećaš li se španije.