.

Kada sjedis na jednom onom mjestu, i sjetis se mirisa gina prodju ti svakakve misli korz glavu. Cudno je malo bilo, ali opet podnosljivo mome srcu. 😀

Pateticna sam ovaj put, zar ne? Malo, ipak, ne bi to bila ja bez blage doze patetike. Moram je unijeti u sve, pa i u ono za sta ljudi smatraju da je nemoguce. A sve je moguce, osim drvenog sporeta i gumenih masica, reko bi moj profesor.

Prodjoh neku noc kroz sve igrice koje znam i sve sportove i opet nesto fali. Nikako da nadomjestim taj jedan mali dio koji ocito nedostaje. To je valjda ono s lego kockicama, nikada u trenutku kada trazis kljucnu, neces je naci, ma koliko se trudio. Odustajem. Donijet ce je vjetar jednim sabahom ili ti ga zorom, pokucat ce mi na prozor i reci, evo. Znam ja to. Vjetar mi je uvijek bio naklonjen.

Ne odlazi s mjesta s kojih ne trebas ici, shvatih, da sam ja tu kriva. Necu vise, to ti obecavam, postoje granice u svemu, a tako i ja moram odrediti svoje. Pored svog komuniciranja, najvise mi odgovaraju ova pisma, jer u njima je ipak lakse reci neke stvari.

I bogove i vragove….

Sve njih. Samo da prestanem cekati, a cekanje se oduzilo, minute se pretvorile u sate.

Pocet cu stavljati LSD na markice za sebe, a ne za Snjesku, red bi bio, izgleda da je meni potrebnije, mozda ubrzam vrijeme 😀

Nego, volim ja svog svingera, sta god to znacilo, a kazu ljudi te rijeci znace puno. Nisam od onih koji vjeruju u izgovaranje istih, ipak su djela nesto puno vise, i samo se iz njih te rijeci mogu procitati a da znace nesto iskreno.

Posljednja markica i koverta. Lijepim ovu markicu s toliko srece, jer znam, da za koji sat, ili vise njih (:)) neke stvari se mijenjaju, na veliko 😉